Integracija – učenici s motoričkim teškoćama

Prije devet godina prvi put sam se u svome radu susrela s učenicima s motoričkim teškoćama. Tada je u moju školu primljeno 6 učenika s motoričkim teškoćama, a većina njih je bila u kolicima. Nismo imali prilagođen prilaz, dizalo, defektologa…No, imali smo ono najbitnije, učitelje koji su bez imalo ustručavanja bili spremni prihvatiti učenike i integrirati ih u redovnu nastavu. S mnogim školama tada to na žalost nije bio slučaj. Zablude, predrasude i izgovori su ono na što su roditelji djece s motoričkim teškoćama često nailazili.
Krenuli smo zajedno, hrabro. Još i danas se živo sjećam mog prvog susreta s moja dva učenika s teškoćama koji su tada kretali u prvi razred. Znam da ih teško razumjela. Jednog od njih skoro nimalo. Za tjedan dana nastave to više nije bio problem.
Ne mogu reći da nije bilo teško, da nije bilo komplicirano. No, ipak znam da su te četiri godine bile nazaboravne za sve, za Mihu i Andriju, za ostale učenike u odjelu, i za mene. Njih dvojica su uživala, a ostala djeca su stekla iskustvo vrijedno za cijeli život.
Kako to iskustvo opisati? Možda najbolje ispričati riječi  majke učenika Ivana: “Bili smo na rođendanu naše rođakinje. Ivan je bio s nama. Tamo je bio i mladić u kolicima. Ivan mu je bez ustručavanja prišao, započeo razgovor s njim, sagnuo se da otkoči kolica, vozio ga….Bez ikakvog ustezanja, najnormalnije. Nitko od odraslih nije to bio u stanju učiniti. Samo Ivan. Tako sam bila ponosna!!”
 Zašto se tako mogao ponijeti samo Ivan? Jer je to njemu nešto  svakodnevno, jer mu je taj mladić kao i svi ostali, jer je tako naučio u školi, u  svome odjelu. Ponio se onako kako bi se svatko trebao ponašati u društvu osoba s teškoćama.
Zato, kako integracija dobro djeluje na djecu koja su integrirana, velika je njena vrijednost i za ostale učenike.

Napomenut ću i da se nismo nimalo bojali putovanja s učenicima. Posjetili smo Košljun (slika iznad je snimana netom prije ulaska u brod), Pulu, Brijune, Motovun, Crikvenicu, Sljeme….Čak smo se i sanjkali na Činovničkoj livadi. I opet bih to sve ponovila. Bez ustručavanja.
Nakon nekog vremena dobili smo i defektologinju, ročnike,  a kasnije osobne asistente. Rad je postao lakši.  Godine su brzo prošle…Andrija je sada ponosni srednjoškolac. A tijekom cijelog svog školovanja imao je pomoć svojih prijatelja, kao i u 4. razredu u Višnjanu (slika dole).

I ove godine ponosna sam učiteljica prvog razreda u kojem je učenik u kolicima. Želim samo da provede lijepe godine u školi, baš kao što su ih proveli i Andrija i Mihael! Ma, ne sumnjam u to:)

Saznajte više – UDRUGA RODITELJA DJECE S POSEBNIM POTREBAMA PUŽ

Šah u školi

Šahom se bavim, na ovaj ili onaj način, od svoje jedanaeste godine. Budući da sam nedavno svojim učenicima konačno otkrila koliko imam godina (i šahisti su sujetni) sada mogu reći da se šahom bavim 34 godine. Dovoljno da ponešto znam, i dovoljno da još puno toga saznam.

Sam početak je bio potpuno neplaniran. Prijateljica i ja smo se upisale tko zna iz kojeg razloga na šah. Znatiželje? O šahu smo ipak nešto znale? Vidjele smo sebe u tome? Ne znam. Možda zbog gospođe Tanje Belamarić koja je došla tada u našu školu i osnovala grupu. Prijateljica se s vremenom izgubila, šah i Tanja su ostali. Ne znam je li tada šah bio popularniji nego sada. Možda. Ja se još živo sjećam susreta Spaskog i Fishera koji se pratio kao što se danas prate nogometne utakmice. Sigurno je jedno, šah i danas ima mnogo svojih poklonika.

Pišem ovaj članak također s nadom da će  pomoći svima koji s veseljem igraju ili žele početi igrati šah. Zato jer vole šah. Jer im je zanimljiv. I ne moraju postati prvaci grada, države…To nije važno.

UVOD

 Prije  dvadeset godina kada sam počela  raditi u osnovnoj školi pri odabiru izvannastavne aktivnosti kojom ću se baviti nisam ni trena dvojila. Budući sam do polaska na fakultet aktivno igrala šah, izvannastavna aktivnost  se nekako nametnula sama po sebi. Bila je prirodni slijed.

Čak sam i pronašla u zabačenom dijelu škole staru drvenu šahovsku demonstracijsku ploču.

Dugo godina nakon što već odavno nisam radila u toj školi čula sam da je ploča još u uporabi. Bilo mi je drago. Bez obzira koja je godina, bez obzira koji je trenutno sport u Lijepoj našoj najpopularniji, šah je uvijek IN i MUST. Puno više no što je to široj javnosti poznato.

O šahu postoji nekoliko zabluda. Mnogo sam puta čula da je šah dosadan. No to nikad nije rekao netko tko ga zna igrati. Šah je dosadan samo onima koji o njemu ništa ne znaju. Šah je izuzetno zanimljiva igra, mogu ga igrati sve generacije, može se igrati na livadi, na dvadesetom katu  nebodera i u zrakoplovu. Čak se može igrati i s osobom koja je na drugom kontinentu. I zato je vrlo rasprostranjen. I da, jeftin je.

Šah igraju uglavnom muškarci? Ne. Šah igraju i žene. Puno žena. I odgovorno tvrdim, šah igra mnogo djevojčica.

Iz generacije u generaciju, taj se broj sve više povećava.  Na početku svake školske godine sve više djevojčica dolazi k meni s upitom mogu li se upisati u šahovsku grupu. To su činjenice. Djeca šah jednostavno vole. A nema ni jednog roditelja koji će djetetu reći da nije dobro igrati šah. Zašto?

ZAŠTO BAŠ ŠAH?

Ima mnogo razloga. Za djecu koja dolaze u šahovsku grupu u školi, ili pak igraju šah kod kuće s djedom šah je samo zabava u kojoj vole pobijediti. Pogotovo djeda koji šah obično igra cijeli svoj život. Za roditelje te iste djece šah je nešto što pozitivno utječe na njihovu djecu i nikako im neće štetiti. Potpuno su u pravu.  Alfred Benet (Sorbonne, Paris) prvi je pokušao odrediti vezu između šaha i njegovog utjecaja na inteligenciju, koncentraciju i memoriju.

On je bio prvi psiholog koji je upotrijebio šah u istraživanju memorije.

 Neponovljivi Sigmund Freud je bio prvi psihoanalitičar koji je spominjao šah u svojim studijama, a 1925.na  Moscow University,  Djakon, Petrouski i Rudik, istraživali su pedagoške vrijednosti šaha.  Albert Frank (1974.) svoj doktorski rad, u Zairu,  radio je s dvije grupe studenata (kontrolnom i testnom), sa i bez šaha.    

Nakon ovih početaka slijedi impresivan niz znanstvenika i istraživača koji su uvidjeli važnost

učenja šaha (Brown, Bell, Heidema, Machado, Stermberg, Talisina, Linder, Artise itd.)

Linder je 1990. napisao: „Šah je sada dio kurikuluma stotinjak škola u preko 30 zemalja širom svijeta“. Danas u svijetu postoji Chess Teaching System.

Svjetski šahovski šampion Emanuel Lasker je rekao: „Učenje šaha mora biti i učenje neovisnog mišljenja i prosuđivanja“.

Koji učitelj ili roditelj može na ovo ostati hladan!? Uz koji nastavni predmet djeca toliko toga usvajaju, a tako se dobro zabavljaju?! A nakon što su riješili šahovski zadatak, traže još.

To je neopisiva vrijednost šaha koju trebamo i moramo iskoristiti.

Stavovi i vrijednosti na koje djelujemo šahom i izgrađujemo ih:

  1. učenje
  2. rad
  3. disciplina
  4. mudrost
  5. kreativnost
  6. red
  7. ljepota
  8. istina
  9. samopoštovanje
  10. pravda
  11. samokritičnost
  12. sloboda
  13. zdravlje
  14. prijateljstvo
  15. dostojanstvo
  16. upornost
  17. osobnost
  18. solidarnost

 

KAKO POČETI?

Nedavno sam bila svjedokom internetske rasprave koja se vodila o tome koliko je pojedina  osnovna škola „dala“ dobrih šahista, te je li pojedini učitelj postigao odgovarajući rezultat na gradskom ili državnom natjecanju. Dok god postoje „stručnjaci“ koji će biti okrenuti samo i jedino rezultatima, do pravog rezultata nećemo ni doći. Nestat će BAZA, a to su škole.

Smatram da je osnovna škola u kojoj postoji bar jedan učitelj-šahist-entuzijast sjajno mjesto  da učeniku pruži ono što i učenik želi, a to je naučiti igrati šah! Treba li nekoga kome odmah ne krene, ili možda stručno šahovsko oko u njemu ne vidi budućeg državnog prvaka, odbaciti, ne primiti ga u grupu? Naravno da ne. Nikako ne! Treba li raditi samo s „učenicima koji obećavaju“? Ni slučajno!
Zato kod formiranja grupe treba primiti svakoga tko želi igrati šah. Zadatak svakog učitelja  koji vodi šahovsku grupu je da zainteresira male učenike za ovu sjajnu igru koja će im pomoći pri pamćenju, kombinatorici i da ne nabrajam dalje. Ukoliko netko od njih postigne i neki veći šahovski uspjeh bit će to veliko zadovoljstvo, no nikako ne smije biti imperativ. Na koncu, samo iz mnoštva učenika možda ćemo dobiti i državne prvake, ali ako nema tog mnoštva nemamo ni prvake.

Zato ne opterećujmo se rezultatima. To i ne smije biti zadatak učenja šaha u osnovnoj školi ili kod kuće. Vrata šahovske grupe trebaju biti otvorena svima. Baš svima. Kao i svakom sportu, i ne samo sportu, tko će željeti više, jače i bolje, uključit će se u razne šahovske aktivnosti i van škole. I tu treba naći način kako od sjajnih malih šahista načiniti državne i europske prvake, i tu „uskaču“ renomirani šahisti sa svojim znanjem, kojemu moraju pridodati i pedagoško, inače uspjeha neće biti. No, to je već nešto o čemu učitelji šahovskih grupa u osnovnim školama ne bi trebali razmišljati.

Dakle, otvorite vrata grupe svakome zainteresiranome djetetu. I vidjet ćete, svake godine bit će malih šahista sve više i više.