Prepoznavanje različitosti i rad s različitostima

Ovo što ćete nadam se pročitati je sa skupinom sjajnih učitelja u sklopu projekta Proseci učenja u kurikularnom pristupu podijelila sjajna Brigitte Schroder.

DOKUMENTARNI FILM „DJECA!“

Scenarij i režija Reinhard Kahl, trajanje 100 minuta

Proizvodnja: Arhiv budućnosti 2007.

Film počinje u berlinskoj četvrti Kreuzberg. Usred predgrađa nalazi se jedna od najljepših kuća za djecu, dječji vrtić s mnogo prostora. Sâm je prostor poruka: Dođite! Dobrodošli ste! Napravimo nešto zajedno! Ova jedinstvena zgrada postoji, međutim, samo zahvaljujući pogrešnom urbanističkom planu. U Kreuzbergu je, naime, izgrađena jedna javna garaža previše. Tek je, dakle, pogrešan plan iznjedrio priliku za postojanje ovog prostorno velikodušnog, prelijepog dječjeg vrtića.

Filmovi o djeci koji počinju u Kreuzbergu mogli bi imati sasvim drugačiji završetak. Ovaj je film, međutim, na tragu uspjeha. Reinhard Kahl nije htio snimiti reportažu o dječjoj svakodnevici u današnjoj Njemačkoj. I to bi bio važan film, ali u današnje vrijeme važnije je proširiti paletu mogućnosti nego izoštriti smisao za stvarnost. Zato se krenulo u potragu za mjestima na kojima se potiču dječja znatiželja i hrabrost. Mjestima na kojima i odrasli mogu shvatiti što je to učenje.

 Tako je, primjerice, snimljen izlet dječjih jaslica iz hamburške Tornquiststraße u šumu. Ekspedicija se odužila. Na kraju se ispostavilo da su dječica bila na nogama dulje od šest sati. Znatiželjna su i čitavo vrijeme više nego budna. Najstariji dječak u skupini ima dvije godine i deset mjeseci. Do sada se smatralo da djeca njegove dobi ne mogu bogznašto. Ali pokazalo se da mogu i više od toga.

„Svakom djetetu zapravo trebaju tri stvari“, kaže neurobiolog prof. dr.

Gerald Hüther u filmu DJECA!: „Trebaju mu zadaci na kojima može rasti, trebaju mu uzori u koje se može ugledati i treba mu zajednica u kojoj se osjeća sigurno i ugodno.“

Dobar primjer postojanja tih triju izvora energije u odgoju koje zahtjeva ovaj znanstvenik je „Glazbeni vrtić Berlin“, čiji je inicijator Daniel Barenboim. Glazbenici među djecom šire zarazno zdravlje. Ovaj glazbeni vrtić nije rana umjetnička škola. Kad promatrate glazbenike i djecu, pitate se zašto nije samo po sebi razumljivo da umjetnici, obrtnici i znanstvenici posjećuju djecu kao glasnici iz svijeta rada.

Usred Rurske oblasti osnovana je „Radionica za učenje o prirodi“ u kojoj su istraživači djeca. Znanstvenici ih pritom promatraju i istražuju kako djeca misle. Istraživački život mališana počinje velikim iskušenjima u jednom klancu. Djeca pričvršćuju užad za stabla, penju se po kosinama klanca držeći se za užad ili gacaju po potoku. Kopaju po korijenju i prenose zemlju. Čovjek bi se pobojao da se ne dogodi kakva nezgoda, ali nikada se nije dogodilo ništa.  

„Kada dijete prekinete u igri, većinom je ljuto“, kaže prof. Gert E. Schäfer, voditelj projekta radionice za učenje u filmu DJECA!. „Djeca traže nešto što se isplati nadvladati. Uvijek su u potrazi za izazovima. Djeca koju ovdje promatramo mogu se usredotočiti. Čak i ona hiperaktivna.“

Često citirana afrička izreka kaže da je za odgoj djeteta potrebno selo. Ali što to znači u svijetu u kojem sela nestaju, čak i u ruralnim područjima? Liječnik i znanstvenik koji se bavi proučavanjem djece Remo Largo na Sveučilištu u Zürichu vodio je najvažnije dugoročno istraživanje o razvoju djeteta na njemačkom govornom području. Rezultat: djeca su mnogo različitija nego što se do sada mislilo. Sada se Largo pita kako ta tako različita djeca na najbolji način mogu razviti svoje talente.

Jedan mogući odgovor je dječji vrtić na ne osobito elitnom Großneumarktu u Hamburgu. Dječji vrtić poput obitelji. Bebe, djeca i školska djeca koja dolaze poslijepodne zajedno su poput dobrovoljne braće i sestara.

Vrlo poticajan svijet učenja za malu djecu i djecu u osnovnoškolskoj dobi našla je filmska ekipa okupljena oko Reinharda Kahla u ustanovi „Primaria“ na švicarskoj strani Bodenskog jezera. Čvrste granice između starosnih skupina su nestale. Biti različit znači biti u prednosti, i ta činjenica na mnogim mjestima postaje temeljna ideja za promjene u obrazovanju. „Primaria“ započinje s četverogodišnjacima i završava s posljednjim razredom osnovne škole koja u Švicarskoj traje šest godina.

Posvuda se revidira uobičajena percepcija djece:

„Prestanimo gledati na dijete kao na deficitarno biće“, kaže nestor njemačke pedagogije Hartmut von Hentig. „Dijete je na svoj način prekrasno savršeno. Ni u jednom drugom razdoblju svoga života ne učimo tako mnogo kao u djetinjstvu. I to sami od sebe, spontano, bez prisile, bez ocjena. Želimo, na kraju krajeva, postati gospodarima vlastitih života.”

Na Sveučilištu u Zürichu kognitivni psiholog Friedrich Wilkening slijedi vruć trag koji bi mogao revolucionirati pogled na djecu. Otkrio je koliko djeca znaju o fizici, a da ih tome nitko nije naučio. Naučili su to promatrajući svakodnevna događanja koja utječu na njihovo tijelo. Wilkening to zove „embodied knowledge“. Kako takvo „implicitno“ znanje postaje „eksplicitno“ pokazuje kemičar i nastavnik Salman Ansari. On potiče nastavnike u njemačkim školama da svoju nastavu povežu s već postojećim i dosad podcijenjenim znanjem djece. Nov je to, ali itekako uspješan put.  

Ali ne uči se samo u školi. U Kielu sveučilište i jedna zaklada organiziraju istraživačke praznike: više od tri tjedna izleta na kojima djeca upoznaju različite prirodne fenomene, odnosno sama sebe. Tu, ali i na Dječjoj akademiji Fulda, djeca su na tragu ljepoti i redu u matematici. U Dječjoj akademiji s djecom se igra 87-godišnjak. Artur Fischer. Vlasnik najvećeg broja patenata u Njemačkoj. Fischer-tiple, Fischer-tehnika, Fischer-kuglice za igru, sve su to njegova djela. 

„Ono što me pokretalo kao dijete“, kaže ovaj izumitelj i poduzetnik, „pokreće me i danas.“ Istog je mišljenja bio Albert Einstein. Na pitanje kako objašnjava svoja otkrića, Einstein je odgovorio: „Ja sam zauvijek ostao dijete.“  

Film je na tragu geniju učenja kod djece. Poziva gledatelje na otkrivanje onog što je samo po sebi razumljivo, što je, međutim, često sve samo ne samo po sebi razumljivo.

Reinhard Kahl i njegov tim dulje su od dvije godine pratili djecu u prirodi, dječjim vrtićima, školama i istraživačkim institucijama. Iz više do 250 sati promatranja nastao je dokumentarni film u trajanju od 100 minuta. Vrlo dojmljivi prizori bacaju nov pogled na djecu, ta poznata, nepoznata bića. Gledatelji vide dokumentarni film o čovjeku kakvi se inače snimaju o životinjama. Ali čovjek za razliku od drugih životinja treba kulturu. Film pokazuje kako se može potaknuti i izazvati „kulturna inteligencija“ djece.

U novije vrijeme antropolozi koji se bave evolucijom govore o toj „kulturnoj inteligenciji“. Otkrili su da već djeca od 18 mjeseci pomažu drugoj djeci i dijele s njima svoje znanje. Ali nije bilo tako davno kada su bebe operirali bez anestezije jer im se nisu pripisivali osjećaji, o svijesti da ne govorimo. I još uvijek se djeca mlađa od tri godine često smatraju „socijalno nesposobnima“ i time ih se odvaja od čitavog svijeta poticaja i izazova.

Čovjek, međutim, nikada nema toliko stanica u mozgu kao kada je malo dijete. Živčane stanice koje se ne koriste nestaju. Arhitektura svakog mozga je protokol njegova korištenja. Kako bi trebao izgledati svakodnevni životni prostor djece da bi sačuvala svoju volju za učenjem i svoju znatiželju?

Teško da se u današnje vrijeme netko neće složiti s činjenicom da niti jedna investicija ne donosi toliko kamata kao obrazovanje; što su djeca mlađa, to su kamate veće. Svi će izračuni troškova i dobiti, međutim, propasti ako im nedostaje oduševljenja djecom, ako im nedostaje ljubavi prema djeci.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s